Gostovanje Zlatka Lagumdžije na Hayat TV, ambasadora BiH pri UN-u, više je ličilo na početak političke kampanje za Denisa Bećirovića nego na analizu vanjskopolitičkih prilika u Bosni i Hercegovini. Istovremeno, između redova se jasno mogla iščitati i druga poruka, ona upućena unutar Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, gdje se već vodi tiha borba za „postnikšićevsku eru“ i kontrolu nad budućom stranačkom infrastrukturom.
Iako je formalno govorio o Graničnom prijelazu Gradiška, državnoj imovini, ulozi OHR-a, odlasku Christiana Schmidta i odnosima u regionu, Lagumdžija je gotovo svaku temu vraćao na Denisa Bećirovića, gradeći sliku političara koji je, prema toj interpretaciji, jedini ozbiljan državnički autoritet unutar probosanskog bloka. Nije to bilo slučajno.
Treba Lagumdžiji pobjeda Denisa Bećirovića na oktobarskim izborima, jer je očigledno svjestan da eventualni politički pad Bećirovića ne bi značio samo slabljenje jedne političke figure nego i kraj njegovog direktnog utjecaja na političke procese u zemlji.
Zato je cijelo gostovanje djelovalo kao pokušaj političkog brendiranja Bećirovića kao centralne figure buduće politike SDP-a i šireg probosanskog političkog prostora. Što bi se reklo cijeli svijet se vrti oko najpoznatijeg pisca pisama.
Istovremeno, Lagumdžija nastupa s pozicije čovjeka koji tvrdi da se ne vraća u aktivnu stranačku politiku, ali koji očigledno nema namjeru da iz nje zaista ode. To će i sam priznati, kazavši da će se politikom baviti zauvijek. Govori o smjeni generacija i „mlađima koji dolaze“, dok se paralelno kroz SDP vodi ozbiljna borba oko toga čija će omladinska i kadrovska struktura preuzeti stranku kada politička moć Nermina Nikšića konačno stane.
Reći će tako Lagumdžija da Nikšić ide u penziju, iako je, poređenja radi, od njega stariji pet godina. Zato priča o generacijskom zaokretu zvuči pomalo licemjerno. Jer suštinsko pitanje nije ko odlazi u političku penziju, nego ko ostaje da upravlja procesima iz sjene.
A upravo je Lagumdžija pokazao da sebe i dalje vidi kao ključnog političkog arhitektu SDP-a, bez obzira na godine ili formalne funkcije. Ili, bez obzira što se snebivao na pitanja voditeljice da li se vraća na čelo SDP-a!?
Zato mu pobjeda Denisa Bećirovića na oktobarskim izborima treba možda više nego samom Bećiroviću.
Njegove priče o tome kako je nekada rješavao sporove s Hrvatskom, kako je reagovao kao predsjedavajući Vijeća ministara ili kako je međunarodna zajednica tada drugačije doživljavala BiH nisu bile samo prisjećanje na prošlost.
To je bila demonstracija političke nadmoći nad današnjim rukovodstvom „Trojke“, koju očigledno smatra administrativno slabom i politički nedoraslom.
Upravo zbog toga ovo gostovanje nije bilo tek diplomatski komentar aktuelnih kriza. Bilo je to istovremeno i kampanjsko predstavljanje Denisa Bećirovića i unutrašnja poruka SDP-u da politička bitka za naslijeđe stranke tek počinje.
