Dok političke stranke u Bosni i Hercegovini polako zagrijavaju predizbornu kampanju, jedno pitanje ostaje bez odgovora s kojim rezultatima izlaze pred građane?
Jasno je već da se najviše ističe priča o drugima, a izostaje suočavanje sa samim sobom.
Većina njih ne može se pohvaliti ekonomskim razvojem, novim fabrikama, boljim životnim standardom ili snažnijim institucijama. Naprotiv, njihov politički kapital godinama se gomila na sasvim drugačijim temeljima, aferama, korupciji, partijskom zapošljavanju i sistemskom urušavanju države.
Privreda je devastirana. Posljednja u nizu Nova Željezara u Zenici dnijet će neslućene probleme. Mladi odlaze. Javna preduzeća pretvorena su u stranačke bankomate, a institucije koje su trebale biti brana kriminalu postale su njegovi taoci. To nam govore i priče o Poskoku, gdje se predmeti stavljaju na čekanje do iz izbora!? Umjesto da štite državu, mnoge institucije su, svjesno ili nesvjesno, prepuštene političkim interesima onih koji godinama osporavaju njen suverenitet.
Posebno zabrinjava činjenica da su brojne državne i federalne institucije dovedene u stanje potpune nemoći ili političke zavisnosti, čime je otvoren prostor da SNSD i HDZ kroz kadrovsku kontrolu i blokade ostvaruju svoje političke ciljeve. Za ilustraciju možemo vidjeti Ministarstvo sigurnosti, gdje je HDZ učinio sve da se ne imenuje novi ministar, nakon što je Nenad Nešić, nada Trojke neslavo okončao mandat.
Takva politika ne proizvodi funkcionalnu državu, već produbljuje institucionalnu krizu i slabi kapacitet Bosne i Hercegovine da djeluje kao uređena evropska država.
Istovremeno, stranke koje su obećavale promjene, prije svih SDP, Naša stranka i NIP, danas teško mogu objasniti zbog čega su pristale na kompromise koji su dodatno oslabili institucije, dok su građani ostali bez odgovora na pitanja o odgovornosti, reformama i borbi protiv korupcije.
Predizborna obećanja zato zvuče sve praznije. Građani ne slušaju šta će političari uraditi, već gledaju šta su uradili. A bilans je porazan rekordni odlazak stanovništva, slaba ekonomija, urušeno povjerenje u pravosuđe, zarobljene institucije i sve izraženiji osjećaj da političke elite prije svega štite vlastite interese.
Ako je politički kapital ono što neka stranka donosi pred birače, onda se postavlja pitanje koliko vrijedi kapital izgrađen na aferama, neispunjenim obećanjima i sistemskom slabljenju države.
Izbori neće biti samo takmičenje programa, već i svojevrsni referendum o tome hoće li građani nastaviti nagrađivati politike koje su Bosnu i Hercegovinu dovele u sadašnje stanje ili će tražiti drugačiji put, ako je on više uopće moguć.
