Aktivnosti kojima se posljednjih dana u Srbiji i entitetu Republika Srpska rehabilitira lik i djelo zločinca Ratka Mladića ne mogu se posmatrati kao izolirani incidenti, niti kao puko vraćanje u prošlost. Danas mediji pišu da genocid ne može izvršiti jedna osoba, ne umanjujući odgovornost Mladića, ali poruka je jasna.
Ideje i ciljevi zbog kojih je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu nikada nisu u potpunosti napušteni.
Mladić nije bio samo vojni komandant. On je bio jedan od ključnih izvršilaca projekta koji je podrazumijevao teritorijalno osvajanje, protjerivanje nesrpskog stanovništva i stvaranje etnički homogenih prostora. Za zločine počinjene pod njegovom komandom, uključujući genocid u Srebrenici, pravosnažno je osuđen pred međunarodnim sudom u Hagu.
I stoga je jasno da je njegovo veličanje danas mnogo više od historijskog revizionizma. Historijski revizionizam više se dešava u Tužilaštvu BiH, koje otvoreno radi na ovom projektu.
Ali, kada se ratni komandant pravosnažno osuđen za najteže zločine ponovo pretvara u nacionalnog heroja, kada se njegove poruke i simboli vraćaju u javni prostor, postavlja se pitanje šta se time zapravo priprema?
Najopasnija greška bila bi zaključiti da je riječ samo o prošlosti. Ratni cilj nije isto što i današnji politički plan, ali je činjenica da dio političkih struktura u Srbiji i RS i dalje osporava ili relativizira temelje na kojima počiva Bosna i Hercegovina. Osporavanje državnih institucija, stalno insistiranje na secesionističkim idejama, negiranje presuđenih činjenica o genocidu i ratnim zločinima te sistematsko političko udaljavanje građana od države Bosne i Hercegovine stvaraju ambijent u kojem se granice prihvatljivog stalno pomjeraju. Kroz takozvani „kompromis“ posljednje četiri godine dobrano su zagazile u opasnu zonu.
U takvom ambijentu pitanje nije samo šta se govori, već i zašto se govori upravo sada.
Svaki ozbiljan politički analitičar mora uzeti u obzir mogućnost da se određene politike dugoročno pripremaju za trenutak u kojem bi okolnosti bile povoljnije. To ne znači da je rat neminovan niti da postoji javno potvrđen plan za novi oružani sukob. Ali znači da Bosna i Hercegovina ne smije sebi dozvoliti luksuz da ignoriše sigurnosne rizike. Dojam je, nažalost, da se to ipak radi.
Jer, ako bi se ikada tražio povoljan trenutak za destabilizaciju države, on bi podrazumijevao upravo ono što se godinama pokušava proizvesti: duboke unutrašnje podjele, slabljenje državnih institucija, političku dezorijentiranost, slabljenje međunarodne podrške Bosni i Hercegovini i uvjerenje da bi reakcija međunarodne zajednice bila spora ili nedovoljna.
Posebno je opasna politika koja Bošnjake pokušava uvjeriti da je sigurnost trajno riješena i da se o novom sukobu više ne mora razmišljati. Mir se ne čuva zaboravom, nego sposobnošću države da na vrijeme prepozna prijetnju.
Zato je danas važnije sačuvati političko jedinstvo oko minimuma koji ne smije biti predmet stranačkih obračuna – suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Bošnjaci ne smiju biti ni podijeljeni ni razoružani politički, institucionalno ili sigurnosno. Bosna i Hercegovina ne smije ostati bez međunarodnih saveznika, niti se smije dopustiti da se njena pozicija u međunarodnim odnosima sistematski slabi.
Najveća greška bila bi čekati da se pojave tenkovi pa tek tada zaključiti da je opasnost postojala.
Danas niko nema pravo tvrditi da će se rat sigurno ponoviti. Ali isto tako niko nema pravo tvrditi da je takva mogućnost nemoguća. Historija Bosne i Hercegovine pokazuje koliko skupo može koštati ignoriranje upozorenja.
Zato ponovno veličanje Mladića mora biti shvaćeno ozbiljno. Ne zbog straha, nego zbog odgovornosti.
Ako se jednom pokušalo ostvariti ono što je Mladić predstavljao, onda je najmanje što današnja generacija može učiniti ne dozvoliti da se ikada ponovo stvore okolnosti u kojima bi neko pomislio da taj projekat može biti dovršen.
