Gostovanje potpredsjednika SDA Harisa Zahiragića u emisiji „Otvoreno“ na HRT-u izazvalo je veliku pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj. Ne samo zbog tema o kojima se govorilo, već prije svega zbog načina na koji je zastupao državotvorne stavove pred publikom u susjednoj Hrvatskoj.
U vremenu kada je domaća politika često svedena na saopćenja, mahom prožeta kuknjavom, međusobne optužbe i očekivanje da internacionalna zajednica riješi probleme koje domaći političari nisu spremni ili nisu sposobni riješiti, Zahiragićev nastup otvorio je jedno važno pitanje, zašto su odlučnost, argumenti i politička hrabrost postali rijetkost na probosanskoj političkoj sceni?
Bez obzira na to da li se neko slaže sa svim njegovim političkim stavovima, teško je osporiti činjenicu da je u Zagrebu nastupio samouvjereno, pripremljeno i argumentovano.
Nije govorio jezikom uvreda niti je posezao za populizmom. Iznošenjem činjenica o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, izbornom sistemu i zastupljenosti naroda u institucijama pokušao je osporiti narative koji se godinama plasiraju u dijelu hrvatskog političkog prostora.
Možda je upravo tu najvažnija poruka ovog nastupa. Građani Bosne i Hercegovine od svojih političkih predstavnika očekuju prije svega da brane interese države i društva argumentima, znanjem i dostojanstvom.
Ovo posljednje, u vrijeme općeg beskičmenjaštva, posebno je cijenjeno. Građani očekuju ljude koji će biti sposobni voditi političke bitke bez kompleksa ni prema Zagrebu, ni prema Beogradu, ni prema bilo kojem internacionalnom centru moći. Jer najlakše je biti ‘dobri dečko Zagreba’.
Predugo se u Bosni i Hercegovini stvara utisak da će ključni problemi biti riješeni intervencijom stranaca, ambasada, visokih predstavnika ili međunarodnih organizacija. Upravo tome svjedočimo oko polemika za izbor nasljednika Chrsitiana Schmidta.
Kao da će neki Landi ili Troccaz donijeti sigurnost u Bosnu i Hercegovinu. A, sigurnost se ne uvozi, ona nastaje duboko u unutrašnjosti zemlje. Kao što voda u bunaru nastaje iznutra, iz utrobe zemlje, jer ma koliko u bunar dosipali vode, ne možemo ga napuniti, dok iz unutrašnjosti ne provri vrelo.
A, takav pristup doveo je do političke pasivnosti i stvaranja uvjerenja da domaći političari ne moraju preuzimati punu odgovornost za procese u vlastitoj državi.
Nijedna međunarodna institucija ne može imati veći interes za Bosnu i Hercegovinu od njenih građana i legitimno izabranih predstavnika. Pomoć izvana može biti korisna, ali ne može zamijeniti političku odlučnost unutar zemlje.
Zbog toga je odjek Zahiragićevog nastupa mnogo veći od jedne televizijske debate. Mnogi građani u njemu nisu vidjeli samo predstavnika jedne političke stranke, nego primjer političara koji je bio spreman otići u studio javnog servisa susjedne države i braniti svoje stavove licem u lice, bez posrednika i bez kalkulacija.
Bosni i Hercegovini danas nedostaje upravo takvih nastupa jasnih, argumentovanih i dostojanstvenih. Nedostaju političari sa uspravnom kičmom, koji će razumjeti da se poštovanje ne dobija molbama niti pozivanjem stranaca da vode naše bitke, nego znanjem, principijelnošću i spremnošću da se vlastiti stavovi brane gdje god je to potrebno.
Ako je iz zagrebačkog gostovanja moguće izvući jednu širu pouku, onda ona glasi, građani Bosne i Hercegovine žele političare koji vjeruju u vlastitu državu dovoljno da je sami predstavljaju i brane.
Jer država koja svoju sigurnost i budućnost ne gradi iznutra, prije ili kasnije postaje zavisna od tuđe volje. A historija Bosne i Hercegovine više puta je pokazala koliko takva zavisnost može biti skupa.
