Aktuelni požari širom svijeta nisu samo prirodne katastrofe. Oni su i test. Test društava, država, institucija i svijeta koji je godinama mnogo glasnije pričao o spremnosti nego što je zaista bio spreman djelovati.
I svaki put kada vatra pokaže koliko smo ranjivi, mi ponovimo isti ritual konferencije, saopćenja, obećanja, fotografije, simbolične aktivnosti. A onda, kada se dim raziđe, vratimo se svojim prioritetima.
Hrvatska ulaže ogromna sredstva u vojnu opremu i borbenu moć. Ali Rafael ne može gasiti požar. Možemo kupovati avione za rat, a ostati nemoćni pred vatrom koja guta šume, kuće i čitave ekosisteme. I nije to samo hrvatska priča. To je priča gotovo cijelog svijeta. Jutros Omiš opustošen, a Rafaeli parkirani…Porazna temeljna postavka današnjeg društva.
Godinama razvijamo sposobnosti da uništavamo, a mnogo sporije razvijamo sposobnosti da zaštitimo ono što imamo.
A onda je tu Bosna i Hercegovina. Posebna kategorija apsurda. Konjic je danima u plamenu…Konjic, grad premijera Nermina Nikšića. A ista ta Vlada FBiH je preusmjeravala sredstva za zaštitu požara za izgradnju sportske dvorane u Mostaru!? Bilo je to 2023., požari jednako haraju, a mi ni dvorane ni adekvatne zaštite.
Postali smo zemlja u kojoj se i ono malo sredstava namijenjenih zaštiti od požara može preusmjeravati u druge projekte. Pa se čovjek mora zapitati, šta nam je zapravo prioritet zaštititi ljude i prirodu ili zadovoljiti političke i lokalne interese?
Jer požar ne pita kojoj stranci pripadate. Ne zanima ga ko je načelnik, ko ministar, ko direktor javnog preduzeća. Ne poznaje entitetske granice, nacionalne interese ni predizborne kampanje.
Vatra samo pokaže koliko smo stvarno spremni.
I možda je upravo u tome najveća ironija našeg vremena, čovjek je uvjeren da je ovladao prirodom, a onda mu jedan požar pokaže koliko je ta sigurnost bila samo iluzija.
Priroda možda nije postala jača, samo je prestala šutjeti.
I dok mi raspravljamo o milijardama za oružje, političkim poenima, ceremonijama i simboličnim potezima, priroda nam iz godine u godinu postavlja isto pitanje, šta ćete uraditi kada više ne bude dovoljno vremena za priču?
Jer možda je vrijeme da shvatimo najveća sigurnosna prijetnja budućnosti neće uvijek dolaziti s druge strane granice. Nekad će dolaziti iz šume.
A tada nam neće trebati još jedna konferencija niti svađe. Trebat će nam voda, ljudi, oprema, avioni za gašenje i država koja je na vrijeme shvatila šta joj je posao.
Ova naša teško da do sada jeste!