Piše: Prof. dr. Hazim Bašić
Postoje politički govori koji traju onoliko koliko i televizijski dnevnik u kojem su emitirani. Ali postoje i govori koji otkrivaju čitavu političku filozofiju. Izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića tokom današnje posjete Bosni i Hercegovini upravo su takve. One nisu zbir usputnih političkih poruka, nego pažljivo oblikovan narativ koji otkriva način na koji se posmatraju država, narod, identitet, granice i politički prostor Zapadnog Balkana.
Na prvi pogled govori se o jedinstvu, miru, ekonomskom razvoju i zaštiti identiteta. Međutim, iza tih pojmova krije se sasvim drugačija politička konstrukcija koja relativizira suverenitet susjednih država, etnički identitet postavlja iznad građanskog principa i Srbiji dodjeljuje političku ulogu koja daleko nadilazi njene državne granice.
Zamjena pojmova
Najupadljivija karakteristika Vučićevog govora jeste gotovo potpuno poistovjećivanje pojmova nacija (država) i etnička grupa. To nije slučajna terminološka greška nego politička strategija.
Savremeni poredak počiva na državama kao subjektima internacionalnog prava. Države imaju teritoriju, institucije, subjektivitet i odgovornost prema svojim građanima. Narodi, etničke zajednice i kulturne grupe imaju pravo na očuvanje vlastitog identiteta, jezika i tradicije, ali nisu zamjena za državu.
Kada predsjednik Srbije govori da je njegova obaveza da brine o “cijelom srpskom narodu”, on prelazi granice funkcije predsjednika Srbije. Briga za kulturne veze sa sunarodnicima izvan granica vlastite države legitimna je politika svake demokratske države. Ali političko predstavljanje građana drugih država nije.
Srbi koji žive u Bosni i Hercegovini nisu politički podanici Republike Srbije. Oni su građani Bosne i Hercegovine. Njihova prava štite Ustav Bosne i Hercegovine, entitetski ustavi, zakoni Bosne i Hercegovine i internacionalne konvencije koje je Bosna i Hercegovina ratificirala. O njihovom političkom položaju odlučuju institucije Bosne i Hercegovine, a ne institucije druge države. Tu leži suštinska razlika između zaštite kulturnog identiteta i političkog paternalizma.
Zašto nekome smeta izraz “bosanski Srbin”?
Posebnu pažnju zaslužuje Vučićevo odbacivanje izraza “bosanski Srbin”, uz tvrdnju da postoje samo Srbi. Takva tvrdnja nije lingvistička nego politička.
Pridjev “bosanski” ne određuje etničku pripadnost nego teritorijalnu povezanost. On označava prostor na kojem neko živi ili iz kojeg potiče. Zato postoje bosanski Hrvati, bosanski Srbi, sandžački Bošnjaci, bosanski (nekada španski) Jevreji…
Niko razuman neće tvrditi da izraz “američki Hrvat” znači da ta osoba više nije Hrvat. Niti da “švicarski Nijemac” prestaje biti Nijemac. Isto važi i za bosanske Srbe.
Paradoks Vučićevog stava postaje još očigledniji kada prihvata teritorijalnu odrednicu “Srbija”, ali odbacuje teritorijalnu odrednicu “Bosna”. Problem, dakle, nije u gramatici, nego u politici. Jer prihvatiti da postoje bosanski Srbi znači prihvatiti da Bosna i Hercegovina nije samo administrativni prostor nego država kojoj ti ljudi pripadaju kao njeni građani.
Bosna i Hercegovina kao “prostor”, a ne država
Tokom čitavog Vučićevog govora Bosna i Hercegovina gotovo nikada nije predstavljena kao suverena politička zajednica građana. Ona se pojavljuje prije svega kao teritorija na kojoj žive Srbi. To nije bezazlena razlika. Država postoji upravo zato što okuplja različite građane pod jednim ustavnim poretkom. Kada se država zamijeni etničkim prostorom, tada se njen politički subjektivitet postepeno briše.
Posebno je indikativna tvrdnja da Rs nije priznala Kosovo. Internacionalno pravo ne poznaje entitete kao nosioce međudržavnog subjektiviteta. Vanjsku politiku vodi Bosna i Hercegovina kao država. Entiteti mogu imati političke stavove, ali ne predstavljaju državu u međudržavnim odnosima. Zamjena države entitetom predstavlja mnogo više od retoričke figure, to je pokušaj promjene političke percepcije Bosne i Hercegovine.
Proizvodnja osjećaja trajne ugroženosti
Gotovo svaki važniji dio Vučićevog govora počiva na tvrdnji da neko neprestano pokušava razbiti srpski narod, promijeniti njegovo ime, stvoriti nove identitete ili djelovati preko različitih “agentura”. Takav narativ ima jednu osnovnu funkciju – proizvodnju osjećaja stalne opasnosti.
Historija nas uči da se društva mnogo lakše homogeniziraju kada vjeruju da su ugrožena nego kada žive u stabilnim okolnostima. Zato politički lideri koji žele dugoročnu mobilizaciju često proizvode sliku nevidljivog neprijatelja. U ovom slučaju neprijatelji postaju svi: regionalna saradnja, decentralizacija, kulturne politike, pa čak i pojedini lingvistički izrazi. Kada je neprijatelj svuda, tada se svaka kritika vlastite politike može predstaviti kao dio šire zavjere. To nije demokratija već politička manipulacija strahom.
Ko govori u ime svih Srba?
Još ozbiljnije pitanje proizlazi iz ideje da predsjednik Srbije govori u ime svih Srba bez obzira na državne granice. Takav koncept nije u skladu sa savremenim evropskim razumijevanjem suvereniteta. Tako, npr. predsjednik Hrvatske nije predsjednik svih Hrvata u svijetu.
Naravno da Srbija ima pravo održavati veze sa Srbima u drugim državama. Kao što Hrvatska održava veze s Hrvatima ili Mađarska s Mađarima. Ali postoji jasna granica između kulturne saradnje i političkog predstavljanja građana druge države. Prelazak te granice uvijek proizvodi političke napetosti.
Hegemonija u savremenom političkom jeziku
Možda najzanimljiviji dio ovog govora jeste činjenica da se hegemonijske ambicije više ne izražavaju jezikom teritorijalnih pretenzija. One se danas izražavaju mnogo sofisticiranije. Govori se o jedinstvu, zaštiti naroda, identitetu, zajedničkom kulturnom prostoru. Na prvi pogled sve zvuči prihvatljivo. Ali kada se sve te poruke spoje u jednu cjelinu, dobija se politička mapa u kojoj etnički prostor postaje važniji od internacionalno priznatih granica.
Upravo zbog toga ovaj govor pokazuje određeni kontinuitet s ranijim velikodržavnim političkim konceptima koji su različitim terminima pokušavali opravdati ideju objedinjavanja političkog prostora srpskog naroda. Današnji jezik je moderniji i diplomatski pažljiviji, ali osnovna logika ostaje prepoznatljiva – etnička homogenizacija kao temelj političkog djelovanja.
Budućnost regiona ne može se graditi na negiranju susjeda
Bosna i Hercegovina neće biti stabilnija ako njeni građani budu gledali prema Beogradu, Zagrebu ili bilo kojem drugom glavnom gradu kao prema političkom centru vlastitog života.
Stabilnost će postojati tek onda kada se bez ikakvih rezervi prihvati jednostavna činjenica da su građani Bosne i Hercegovine politički odgovorni isključivo institucijama vlastite države.
Srbi u Bosni i Hercegovini nisu manje Srbi zato što su bosanski Srbi. Državljanstvo ne poništava identitet. Ono uređuje politički život.
Zato najveći problem Vučićevog govora nije u pojedinačnim izjavama nego u političkoj filozofiji koju one proizvode. To je filozofija u kojoj etnička pripadnost postaje važnija od države, politička lojalnost važnija od ustavnog poretka, a kolektivni osjećaj ugroženosti važniji od dobrosusjedskih odnosa.
Takva politika možda donosi kratkoročne političke poene. Ali dugoročno ne jača ni Srbiju, ni Bosnu i Hercegovinu, niti bilo koju drugu državu regiona. Ona produžava stare podjele, održava nepovjerenje i ostavlja Balkan zarobljenim u političkim matricama iz kojih bi odavno trebalo izaći.
