Neke od današnjih vodećih bošnjačkih političkih figura, a naročito one mlađe među njima, nisu prije desetak godina, ideološki gledano, stajale tamo gdje stoje danas.
Kod jedne mlađe plejade bošnjačkih političara u proteklih desetak godina, u jednom procesu, desila se svojevrsna ideološka hidžra, odnosno selidba sa nacionalno konzervativnih ka nacional-sekularnim građanskim političkim pozicijama.
Nisu to danas mladi neiskusni političari skloni homofobnim ispadima, niti političari skloni poslovičnom kleronacionalizmu. Štaviše, danas ih se uvažava u kafansko – prograđanskim krugovima. Ističu se njihove sposobnosti, njihov osobni rast i rezultat.
I uistinu, i rast i rezultat su tu, samo to više nisu oni momci na bošnjačkoj desnici.
Sada su tu u znaku svog političkog realiteta, ali gotovo neprepoznatljivi po uvjerenjima sa početaka njihovih karijera. Čini se da su zarad vlastitog političkog napretka načinili bolan ali isto tako realističan kompromis sa uvjerenjima kojima su oponirali.
Međutim, zašto je došlo do toga? Zašto su pomenuti migrirali od nacionalno konzervativnih ka nacional-sekularnim građanskim političkim pozicijama?
Radi se o tome da među Bošnjacima nije uspjela busuladžićizacija i prihvatanje blajburške tragike kao bošnjačke a koju su agresivno gurale dvije, istina marginalne struje među Bošnjacima koje su oko tog pitanja lomile koplja, a koje ćemo ovdje tek kolokvijalno nazvati “neofašističkom” i “neokomunističkom” strujom, iako se prije svega radi o onima koji pokušavaju da oponašaju te ideologije.
I jednima i drugima odgovarala je bošnjačka polarizacija, na neoustaške pristalice (nepravično i bez suda likvidiranog) Mustafe Busuladžića, to jeste na neofašiste, i na neokomuniste, tj. lažne antifašiste, glorifikatore tog ubistva.
Budući da se u bošnjačkoj i ukupno bosanskoj javnosti protiv te pogubne podjele mobilizirala i treća građansko sekularna struja, koja je cijeli slučaj posmatrala izvan pomenutih relacija, a ujedno insistirala na nacionalnom i državnom jedinstvu i povijesnom kontinuitetu borbe za državu, od partizana do zlatnih ljiljana, te imajući u vidu i da je lider najveće bošnjačke stranke stao na stranu treće, odnosno nacional-ujediniteljske struje, i pristalice neofašizma i nekomunizma izgubile su bitku.
Poraz onih koji unose takve ideološke raskole i šire antagonizme među Bošnjacima bio je utoliko veći i što je sama Islamska zajednica predvođena tadašnjim reisom zauzela nacional konsolidirajući kurs, te borbu NOP-a i Armije BiH proglasila dijelovima iste borbe za državu.
Bila je to velika pobjeda građansko sekularnih snaga koje su na duže vrijeme uspjele da oblikuju ono što je bošnjački ideološki centar, i to uz prećutnu saglasnost najjače bošnjačke političke partije i Islamske zajednice u BiH.
Takav rasplet situacije doveo je do novih ideoloških pomjeranja. Suočene sa porazom, mlade nacional konzervativne snage koje su shvatile poruku bošnjačke partije i Islamske zajednice, u jednom procesu, napuštaju svoje ideološke pozicije i u javnosti se sve više približavaju građansko sekularnim snagama, te vremenom u potpunosti preuzimaju njihov narativ i osnovni vrijednosni kurs.
S druge strane, neokomunisti razočarni što se unutar bošnjačkog naroda nije izdejstovala podjela na fašiste i antifašiste na način na koji to oni zamišljaju, te istovremeno, nervozni što su u javnom prostoru i borbu Armije Republike Bosne i Hercegovine primorani nazivati antifašističkom, iako se s tim u dubini svojih uvjerenja uopće ne slažu, glavninu svog ideološkog bijesa počinju iskaljivati na građansko sekularnim snagama.
Taj bijes ubrzo prerasta u optužbe za nacionalizam. Tako nakon izvjesnog vremena neokomunisti u svoj antifaštički obrazac pod obavezu uvode borbu protiv nacionalizma građansko sekularnih snaga. Njihov saveznik, bivši američki ambasador otvoreno govori o pogubnosti građanskog nacionalizma kojeg pripusuje onim snagama koje mi u ovom tekstu nazivamo građansko sekularnim.
Obzirom da navedeni procesi paraleno teku sa nametanjem vlasti i suspendirajem Ustava, prilično direktna i na momente suverenistička retorika građanskih sekularista, sa jedne strane sve više privlači nacional konzervativne krugove, koji takvu retoriku pozdravljaju i preuzimaju kao vlastitu.
Sa druge strane se sve više pojačava jaz između neokomunista (neojugoslovena) koji u tome trenutku prihvataju biti dijelom nametnute vlasti, i građansko sekularnih snaga koje patriotski orijentisane ostaju u opoziciji.
U prethodne četiri godine, nacional konzervativna struja iskoristila je narativ kojeg su građansko sekularne snage uspjele da nametnu. Budući da je narativ vremenom i silom prilika postao zajednički, mladi predstavnici nacional konzervativnog tabora koji su u javnim nastupima bili energičniji, ostvarili su značajnu prevagu u realnom političkom životu.
Iako to možda ni sami nisu tako protumačili, bila je to njihova tiha osveta za davni poraz, nakon kojeg su, jer je tako htjela vodeća bošnjačka partija i Islamska zajednica, bili primorani da revidiraju svoje ideološke poglede, a da u drugi plan gurno ono u što stvarno vjeruju.
Međutim, svaka budućnost, pa i ona politička je neizvjesna, i sada se postavlja pitanje, hoće li se mlade bošnjačke vedete sjetiti starih ljubavi i uvjerenja koja su im prisnija. Od toga ovisi stanje i pozicija bošnjačkog ideološkog centra.
Zaokret ka desnici je neminovan. To je ujedno i nova prilika za antagonizaciju na pogrešnim osnovama. Neprijatelj Bosne i Hercegovine sigurno neće propustiti priliku. Da li će ovaj put biti snage da se bošnjački i bosanski narod nađe i pronađe oko svojih temeljnih i ujedniteljskih vrijednosti, to će pokazati vrijeme pred nama.
(M. T.)
