Ako za prethodnih 15-ak godina činjenično možemo tvrditi da je probosanska politika bila bez jasne strategije, danas više nema prostora ni za tu vrstu političke pristojnosti. Danas je očigledno da ne nedostaje samo strategija. Nedostaju vizija, smjelost i sposobnost da se država vodi, umjesto da se svakodnevno komentariše njeno propadanje.
Jer politika koja nema plan na kraju prestane upravljati događajima. Ona postane njihov hroničar.
Federacija Bosne i Hercegovine danas predstavlja najbolji dokaz takvog političkog modela. Nekadašnji industrijski stubovi nestaju jedan za drugim, a politički odgovor uglavnom se svodi na konferencije za medije, saopćenja i međusobna optuživanja.
Željezara Zenica, simbol industrijske Bosne, praktično je ugašena. Koksara Lukavac prolazi kroz agoniju gašenja još jednog sistema bez kojeg nema ozbiljne industrijske proizvodnje. Sve glasnije se govori i o problemima koji mogu ugroziti normalno funkcionisanje Željeznica Federacije BiH, posljednje velike infrastrukture bez koje privreda doslovno ostaje bez krvotoka.
Istovremeno, javni dug raste iz mjeseca u mjesec. Federacija se zadužuje da bi održavala privid stabilnosti, dok se stvarna ekonomija urušava. Vlade se smjenjuju, ministri dolaze i odlaze, ali model ostaje preslikan. Kreditima se kupuje vrijeme koje niko ne koristi za unaprjeđenje.
Najtragičnije u svemu nije činjenica da i vlast i opozicija pokazuje ozbiljne limite u znanju, iskustvu i političkom kapacitetu. Svaka vlast može biti loša. Demokratija upravo zato poznaje opoziciju.
Problem Bosne i Hercegovine jeste što opozicija uglavnom nije postala alternativa, nego komentator.
Godinama gledamo isti obrazac. Vlast napravi grešku, opozicija održi konferenciju za medije. Vlada proizvede novu aferu, opozicija napiše saopćenje. Propadne preduzeće, zatvori se fabrika, izgube se hiljade radnih mjesta, politički odgovor završi na društvenim mrežama.
Sve se svelo na prikupljanje političkih poena, a gotovo niko više ne pokušava proizvesti politički pritisak koji može zaustaviti loše usmjerene procese. Kao da je važnije ko će prvi napisati objavu nego ko će prvi ponuditi rješenje.
Takva politika više nije opoziciona. Ona postaje saučesnik vlastitom pasivnošću.
Ozbiljna politika ne mjeri uspjeh brojem reakcija nego brojem zaustavljenih štetnih odluka. U Bosni i Hercegovini, međutim, reakcija je postala zamjena za djelovanje.
Dok političari vode beskrajne rasprave o tome ko je kome šta rekao, ekonomija se raspada gotovo nečujno. Industrijski sistemi odlaze u stečaj bez ozbiljne društvene mobilizacije. Mladi odlaze iz zemlje bez ikakvog plana kako taj proces zaustaviti.
A onda dolazimo do još opasnije činjenice. Kriza više nije samo ekonomska. Ona postaje sigurnosna.
Republika srpska posljednjih mjeseci sve otvorenije koristi svoje policijske i pravosudne institucije kao instrument političkog pritiska. Posljednji primjer odnosa prema zaposlenicima i saradnicima Memorijalnog centra u Srebrenici pokazuje da se više ne govori samo o političkim neslaganjima nego o stvaranju atmosfere institucionalnog progona ljudi koji rade na očuvanju kulture sjećanja na genocid.
I upravo tu postaje vidljiva potpuna praznina probosanske politike.
Dok policija Republike srpske uzima izjave zaposlenika i saradnika Memorijalnog centra, gotovo niko iz državnog vrha, niko od najistaknutijih probosanskih političkih lidera nije smatrao potrebnim otići u Potočare i svojim prisustvom poslati poruku da država stoji iza te institucije.
Nije održana vanredna sjednica nekog tijela. Nije ponuđen institucionalni odgovor. Nije pokrenuta ozbiljna međunarodna diplomatska inicijativa.
Nije čak iskazana ni politička spremnost da se simboličnim prisustvom pokaže kako Memorijalni centar nije prepušten sam sebi. Kao da je riječ o ustanovi koja postoji izvan Bosne i Hercegovine, a ne o jednom od najvažnijih mjesta kolektivnog pamćenja ove države.
Takve situacije razotkrivaju suštinu problema.
Politika bez strategije još nekako može preživjeti u vremenu mira i stabilnosti. Ali politika bez vizije postaje opasna onda kada nastupe teške sigurnosne i društvene krize. Memorijalni centar i dešavanja u srednjoj Bosni s policijom Rs.Tada se vidi da ne postoji plan, da ne postoji koordinacija, da ne postoji svijest o tome koje institucije treba braniti, kako i kojim redoslijedom.
Država se ne raspada samo kada izgubi teritoriju.
Država se raspada kada izgubi industriju, kada izgubi institucije i kada njeni građani počnu vjerovati da su prepušteni sami sebi.
Bosna i Hercegovina danas opasno klizi upravo prema tom stanju. Radnik u Zenici, željezničar, povratnik u Srebrenici i mladi čovjek koji pakuje kofere dijele isto uvjerenje –
PROBOSANSKA POLITIKA VIŠE NE UPRAVLJA PROCESIMA; SAMO IH PRATI!
A politika koja samo prati događaje vrlo brzo prestane biti politika. Ona postaje televizijski komentar stvarnosti. Zato više nije dovoljno govoriti da bošnjačka i probosanska politika nemaju strategiju. To je danas gotovo eufemizam.
Mnogo je preciznije reći da je politička elita izgubila sposobnost da zamisli budućnost, a još više hrabrost da je počne graditi. Bez vizije nema ekonomije. Bez ekonomije nema sigurnosti. Bez sigurnosti nema države.
Sve ostalo su saopćenja.
