Postoji posebna vrsta političkog cinizma koja može preživjeti samo dok dovoljno ljudi vjeruje u vlastitu obmanu. Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine decenijama njeguje narativ o vlastitoj urbanosti, građanskom profilu i ideološkoj dosljednosti.
Međutim, kada se ogoli politička praksa i pogleda bilans njihovog djelovanja, ostaje mučna konstanta u kojoj SDP funkcioniše po mehanizmu Milorada Dodika u bošnjačkom političkom korpusu. Stranka koja se hrani bošnjačkim glasovima, dok u praksi primjenjuje etničke i antidemokratske metode na štetu vlastitog biračkog tijela.
SDP se predstavlja kao alternativa etničkim politikama, ali u praksi sve češće koristi upravo mehanizme na kojima te politike počivaju. Građanski principi vrijede dok ne ugrožavaju fotelje, a kada postanu prepreka, na scenu stupaju nacionalni klubovi, etničke kombinatorike i politička trgovina. Ideologija se tada odlaže u ladicu, tik uz predizborna obećanja, da bi ponovo bila izvučena kada zatreba glasova.
Jedan od najsvježijih i najogoljenijih primjera jeste predizborno preslagivanje vlasti u Unsko-sanskom kantonu. U bespoštednoj borbi za opstanak na budžetskom hraniteljstvu, SDP se nije libio iskoristiti zastupnika Mladena Lonića kako bi po svaku cijenu sačuvao poluge moći. Socijaldemokratija, ideologija i ljevičarstvo tu prestaju, a počinje etnički pragmatizam u kojem je svaki mehanizam trgovine identitetima dopušten, pod uslovom da SDP ostaje u fotelji.
Matrica je uspostavljena znatno ranije. Prije četiri godine, presudan trenutak političke degradacije dogodio se u režiji visokog predstavnika Christiana Schmidta, koji je izmjenama Izbornog zakona (2022.) i Ustava FBiH 2023. godine donio prvostepenu presudu bošnjačkoj političkoj volji. U tom historijskom lomu, SDP je poslužio kao viši politički sud koji je donio konačnu presudu. Umjesto odbrane osnovnih principa demokratije i izbornog legitimiteta i legaliteta, prihvatili su eliminaciju političke volje naroda koji ih u ogromnoj većini bira i pristali biti ključni dio nametnute vlasti.
U toj političkoj šizofreniji prednjači sam vrh kriptopartizana. Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović javno je i samouvjereno izjavljivao kako bi momentalno napustio SDP ukoliko bi ta stranka postala bošnjačka. Ironija je duboka i porazna. Preko 90 posto glasova koje SDP osvaja stiže upravo od Bošnjaka, a sam Bećirović sjedi u fotelji člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Živjeti od bošnjačkog glasa, a gaditi se političkog predstavljanja tog istog naroda i borbe za njegov položaj, predstavlja vrhunac licemjerja ljevice koja se stidi vlastite baze
SDP nije izmislio dejtonsku etničku arhitekturu. Ali ako se predstavlja kao snaga koja će je prevazići, onda mora objasniti zašto joj se prilagođava svaki put kada od toga ima političku korist. Ne može se istovremeno biti građanska ljevica ili arhaično multietnička, a ponašati se kao da je najvažnije pitanje ko kontroliše nacionalne klubove.
Niko ne traži da SDP postane bošnjačka stranka. Ali ako većina njegovih birača dolazi iz bošnjačkog korpusa, onda bi bilo logično da se njihova politička volja ne tretira kao neugodna tema čim se sudari sa stranačkim kalkulacijama. Glasovi su dobrodošli, ali je političko predstavljanje i interes vlastitog biračkog tijela, izgleda, već mnogo osjetljivija kategorija.
U Kantonu Sarajevo ova kontradikcija dobija novu dimenziju. U situaciji kada ne može da se pomiri sa gubitkom vlasti i činjenicom da sarajevski blok SDA, SBiH, DF ima većinu, SDP poteže za Dodikovim metodama igranja na srpski etnički interes. Etnički klubovi ne smiju biti ni prepreka demokratskoj volji ni instrument kojim bilo koja stranka sebi osigurava političku prednost. Ali, SDP nije briga ni što je aktuelna vlast u ostavci, što je Kanton Sarajevo u ozbiljno teškoj situaciji, što građani nemaju vode, komunalne službe nemaju vozila i uslove za rad… Ne, njih samo zanima kako blokirati parlamentarnu većinu etničkim pitanjem. U tome im ozbiljno pomažu i nezavisni novinari, koji se kao i SDP-ovi ministri boje otvaranja knjiga odlazeće vlasti.
SDP ne može kritikovati politički utjecaj SNSD-a na institucije, a istovremeno očekivati da se njegovi potezi ne propituju. Ne postoje jedni kriteriji za Dodika, a drugi za Sarajevo. Ili su institucije nezavisne ili su predmet političke trgovine, bez obzira na to ko drži konce. A SDP je uveliko preuzeo Ustavni sud Federacije, koji u ustavnim sporovima muti vodu i odlučuje po partijskim instrukcijama.
Najveća ironija SDP-a nije u tome što nije uspio promijeniti sistem, nego činjenica da je obećavajući da će ga prevazići, naučio kako da u njemu opstane.
Dodik barem ne skriva da mu je moć politički cilj. SDP bi morao objasniti zašto se iza ljevičarske retorike tako često pojavljuje ista stara računica kako ostati na vlasti, pa makar se zbog toga odustalo od svega zbog čega se na vlast došlo.
Stranka kriptopartizana se hrani povjerenjem birača koji u njoj vide nadu da Bosna i Hercegovina može biti drugačija, a onda to povjerenje pretvara u kapital za vlastito političko preživljavanje. Od Bošnjaka uzima glasove, ali se prema njihovoj političkoj volji odnosi kao prema nečemu što se može prihvatiti, zaobići ili odbaciti, zavisno od toga šta zahtijevaju uvjeti političke borbe. Biračima ostavljaju ideološke parole, a sebi čuvaju pravo na političku trgovinu.
I zato je jasno da je SDP kao Dodik u bošnjačkom političkom tijelu. Koristi sve što može uzeti, a uzvraća antibošnjačkom i antidržavnom politikom. Kriptopartizanstvo postalo je etnička tender politika, zato ga se moramo osloboditi!
