Kada HDZ-ov ministar Vedran Škobić iz Mostara blokira put Fudbalskog kluba Željezničar ka stabilnim vodama i povratku na stare staze, osim medija nema nikakve adekvatne reakcije ni vlasti ni opozicije.
Šute tada silni oni SDP-ovci i NiP-ovci koji se vole slikati na Grbavici. Šute i svi ostali. Jer, dva najveća fudbalska kluba odavno su političkom linijom prepuštena na nemilost srpsko-hrvatskih sportskih interesa, a sport, fudbal posebno, su neodvojivi od društveno – političkog života svakog društva.
Željo će da trpi, kao i čovjek koji je preko bare došao da mu pomogne. Ali, kao i u svemu izj’o vuk magarca za nepuna tri dana.
Situacija sa Željezničarom ogledni je primjer svih drugih situacija, jer ako nam ne dozvoljavaju da igramo fudbal i radujemo se uspjesima, zašto se iko u ovom patriotskom segmentu bh. društva nada da će biti drugačije tamo gdje se sudaraju interesi secesionizma i suverenizma.
Pritom, zaista mi je više muka od ponavljanja da su najveći krivci naši politikanti koje mi zovemo gospodom, premijerima, ministrima, predsjednicima. Zbog kodeksa ću preskočiti kako bi ih trebalo zvati. Oni su bili, jesu i bit će najveći krivci za sve, jer njihove odluke i politički potezi su poštapalo secesionista, onaj, rekao bih, ključni oslonac.
Ali, vratimo se nama, jer samo tako ćemo shvatiti neispravnost rečenice “sve je politika”. Dijelom je to tačno, ali je u većoj mjeri izlika da se ne radi, da se odgovornost za preuzeto olako prokocka i slično.
A navest ću samo jedan primjer, koji ogoljava iskrenost svih onih koji se umotaju u zastave s ljiljanima, trče maratone da dođu do karata za utakmice države za koju nisu spremni pomjeriti se s mjesta, a kamo li dati život kao njihovi preci.
S nekim bliskim ljudima ne tako davno dogovarao sam kampanju forsiranja narativa o unitarnoj Bosni i Hercegovini, što jeste jedan od mojih ali i ciljeva mnogih koje znam. Dogovorili smo početne korake ali nismo kročili, jer za to se mora ustati i još bitnije biti svoj, biti spreman i na žrtvu. Nametati narativ unitarnosti ne znači komformističko skrivanje iza grupa, nego istupanje s jasnim stavom da su sve uspješne države unitarne. I tu je tačka, nema potrebe raspravljati šta žele etnički Srbi ili Hrvati u Bosni i Hercegovini. S njima ćemo razgovarati kad raspravimo šta žele etnički Bošnjaci ili oni koji se ne izjašnjavaju tako, a tvrde da vole ovu državu!
Činjenica da u Sarajevu na Miljacki danas ne možete pronaći tri čovjeka koji će u javnost izaći s ciljem da se raspravi i prihvati stav o potrebi za unitarnom Republikom Bosnom i Hercegovinom je dovoljan odgovor zašto se jučer i danas u Sarajevu rone suze kao da je sredina devedesetih. A bez unitarne države nema Bosne i Hercegovine ili nema Bošnjaka u njoj kao državotvornog naroda.
Zašto je to tako? Odgovora je nekoliko i prilično su jednostavni. Jedna grupa Bošnjaka sanja bošnjačku naciju i svoje parče “Bošnjakistana”, korijeni im kreću u devedesete a potpomognuti su i nekim radikalnim islamskim krugovima. Druga grupa su oni koji misle da su jaki (oni ili stranka u njih) a izgubili su sve bitke od Dejtona do danas. Treći su ovi lažirani politički primjerci, koji da nemaju ličnu kartu ne bi imali ni svoje ja. Četvrta grupa je najmanja, ne i beznačajna, jer ide pravcem hedonizma, a time postaje jedna od ključnih poluga na osovini koja razbija državu!
A evo već 24 sata gori sve, jer je problem neki Bošnjak. Ili Amidžić. Ivica i Srđan. Pomenuti dvojac jučer je demontirao svaku iluziju navedene četiri grupe da su oni faktor političkog života Bosne i Hercegovine, a kamo li da su bitan faktor. Pritom, ne mislim ja samo na ozloglašeni projekat Trojka, nego na sve koji pasivno posmatraju i puštaju da država propada da bi na tom talasu isposlovali ulazak u vlast pa nastavili po haman istoj matrici. Samo su tu nijanse različite!
To što je državna vlada (Vijeće ministara) donijela neku odluku, Ivici i Srđanu bilo je bitno koliko im je bitna i sama ta država. Oteli su granicu, pokazali ono na M što cijelom sarajevskom političkom spektru nedostaje i dokazali teoriju da je slavlje na Miljacki zbog odlaska Milorada Dodika bilo mahanje “k za uši”. Jer, i Dragan Čović i Dodik u svom političkom korpusu imaju spremne i odvažne, a potom i obrazovno potkovane, pa nam lome preostali dio državne kičme.
A mi, u Sarajevu kao personifikaciji probosanske politike ćemo iznova roniti suze zbog siledžijstva separatista i nasljednika politike genocida i UZP-a, a na spomen riječi “unitarna” prvo pitati šta će reći Srbi i Hrvati, pa tek razmišljati!
Do nas je i samo do nas!
