Presuda Suda Bosne i Hercegovine kojom je general Ramiz Dreković oslobođen bila je potvrda onoga što se tokom cijelog procesa moglo vidjeti iz svake njegove naredbe – da je insistirao na poštivanju međunarodnog humanitarnog prava, da se Armija Republike Bosne i Hercegovine mora pridržavati moralnih načela ratovanja, štititi zarobljenike, a naročito civile. Brojni svjedoci potvrdili su da se postupalo u skladu sa Ženevskim konvencijama.
Danas generala Drekovića više nema među živima.
Otišao je na, nadam se, na mirniji i pravedniji svijet. Ali iza sebe je ostavio godine nepravde koje su ga lomile. Pet dugih godina razvlačenja po sudnicama, optužbi i tereta koji je nosio ostavili su trag. A onda je došla bolest protiv koje, nažalost, nije mogao pobijediti.
Ostat će, međutim, zapisano da je Ramiz Dreković prošao torturu pravosuđa Bosne i Hercegovine. Njegov predmet vodio je Milanko Kajganić, današnji glavni tužilac Tužilaštva BiH i čovjek koji je postao simbol progona branilaca Bosne i Hercegovine.
Teretili su ga da je, kao komandant 4. korpusa Armije RBiH, između 21. maja i 7. juna 1995. godine naredio napad na većinski srpsko civilno stanovništvo u Kalinoviku i neselektivno granatiranje tog područja. Godinama su ga razvlačili zbog jedne ispaljene granate, sve do 22. novembra 2023. godine, kada je Sud izrekao ono što se od početka znalo – Ramiz Dreković je nevin čovjek.
Koliko ga je boljela ta nepravda znali su oni koji su mu bili blizu. Nikada nije izgubio dostojanstvo. Nikada nije pokazao gorčinu, čak ni onda kada je imao najviše razloga za nju.
U zoru su došli po njega na kućnu adresu. Dok su ga privodili, komšija voćar, koji je postavljao svoj štand, upitao ga je:
„Kamo tako rano, generale?“
Uz osmijeh je odgovorio:
„Na more, komšija.“
Taj odgovor govori više o njegovoj snazi nego hiljade riječi.
Često se vraćao toj priči. Nije ga boljela samo nepravda nanesena njemu. Boljela ga je sudbina svih koji su postali mete historijskog revizionizma – od generala Atifa Dudakovića do optuženih u predmetima Dobrovoljačka, Čemerno, Jošanica i Konjic.
Na dan oslobađajuće presude zajedno smo gostovali kod kolege Avde Avdića. I tada je ostao vojnik uspravan, dostojanstven i odmjeren. Nije želio izgovoriti nijednu riječ mržnje na račun onih koji su ga godinama optuživali.
Rekao je samo da je vjerovao Sudu Bosne i Hercegovine.
“I da je drugačija presuda bila, ja bih je prihvatio.”
To je mogao reći samo čovjek koji je vjerovao da pravda mora postojati.
Ja, ipak, ostajem kritičnija.
I tada sam rekla, a danas to ponavljam još glasnije, cilj ovakvih procesa nije samo suditi ljudima. Cilj je slomiti vjeru, cilj je da heroji umru prije nego smrt dođe, cilj je obeshrabriti buduće generacije da jednog dana stanu u odbranu svoje domovine. Cilj je oduzeti dostojanstvo onima koji su je branili, izbrisati razliku između agresora i branilaca, učiniti da svi budu isti.
Ali nisu isti.
I nikada neće biti.
Neka ti je vječni rahmet, generale. Neka ti Allah podari najljepše mjesto u Džennetu. A nama ostaje obaveza da pamtimo, ne samo tvoju oslobađajuću presudu, nego i nepravdu koju si morao preživjeti da bi do nje stigao.
